Udarne površine su dijelovi tijela preko kojih se prazni energija pokreta prilikom izvođenja blokova i udaraca. Kao borilačka vještina Karate je nastao iz potrebe da se u nesigurnim vremenima obrani život i imovina. Zbog čestih zabrana nošenja oružja moralo se vlastito tijelo pretvoriti u ubojito oružje. Osvajačke vojske i razbojničke horde su bile dobro opremljene i naoružane. Goloruk narodu nije ostalo ništa drugo nego da vježbanjem ojača udarne površine kako bi i kroz oklop nanijeli povredu. Preciznim udarcem u vitalnu točku onesposobili bi ili ubili napadača. Razvitkom civilizacije nesigurnost opstanka se smanjila, a sa njom i potreba za vježbanjem smrtonosnih tehnika. Mnoge vještine borenja su svoje tehnike reducirale i prilagodile pravilima sportskog natjecanja. Zbog humanizacije sportskog borenja broj udarnih površina na natjecanjima je ograničen.
S tradicionalnog stajališta koji Karate tretira kao vještinu cijelo tijelo je oružje. Ipak udarne površine uvjetno možemo podijeliti u dvije grupe. Prva grupa su gornji, a druga donji ekstremiteti. Većina njih se koristi iu tehnikama obrane iu tehnikama napada. Kroz povijest nastanka Karatea primjećujemo da se u kineskom periodu razvoja ručna tehnika zasnivala na udarnim površinama otvorene šake. Škole su inspiraciju za tehnike, kretanja i način borbe pronalazili u životinjama čije su pokrete u borbi imitirala. “Tigrova kandža”, “Leopardova šapa”, “Ždralovima kljun” samo su neke od udarnih površina nastale u tom periodu. Sa prelaskom vještine na tlo otoka Okinawa na kome su postavljeni temelji modernog Karatea počinju se forsirati tehnike sa zatvorenom šakom.
Udarne površine kao što su koljeno, lakat, peta, korijen dlana ili dno šake predstavljaju prirodna oružja. Njima se može udariti bez neke posebne pripreme tako da se iz tog razloga najviše primjenjuju u tehnikama samoobrane. Pravilo je da kada se počne s vježbanjem u paru svaki jači kontakt s partnerom prouzročiti bol i ostavi vidne tragove na koži u obliku oderotina, crvenila, modrica ili hematoma. Neophodno je posebnim vježbama udarne površine (tijelo) pripremiti kako ne bi došlo do ozljeda kože, krvnih žila, zglobova, ligamenata, tetiva ili kostiju. Sklekovi su osnovna vježba gdje se jačaju zglobovi i neke od udarnih površina ruke. Mogu se izvoditi na više načina: osloncem na dlanove, šake, nadlanice ili prste (5,3, 2 ili 1). U tradiciji Karatea makiwara je osnovna sprava na kojoj se vježbaju udarne površine. U prošlosti su se koristile posude sa graškom, rižom, pijeskom, metalnom piljevinom i sličnim sadržajima za izvođenje udaraca rukom. U današnje vrijeme najviše se koriste razne vrste vreća i fokuseri. Ozbiljan rad na jačanju udarnih površina zahtijeva tretman naročitim biljnim mastima i uljima prije i poslije treninga. Ovi preparati se mogu nabaviti u specijaliziranim Budo dućanima. Kao preventiva sprečavanju ozljeda obavezno je prije samog vježbanja dobro zagrijati cijelo tijelo.
Naročitu pažnju treba posvetiti predjelu udarne površine gdje treba masažom (trljanjem) pojačati cirkulaciju. Redovnim dugogodišnjim vježbama udarne površine će ojačati i bez ikakvih problema mogu se lomiti crepove, daske, cigle, blokove, kamenje…. Međutim to ima i svoju cijenu. Udarne površine postaju grube i vjerovatno će doći do određenih deformacija.
Udarne površine u karateu su u direktnoj vezi sa učenjem tehnika udaraca i blokova. Imaju utjecaj na terminologiju jer se tehnike udaraca dijelom ruke koji nije šaka nazivaju po udarnoj površini: Shut uchi, Haiti uchi, Haishu uchi itd.. Također imaju udjela iu klasifikaciji tehnika.
Kyokushinkai veliku pažnju poklanja realnosti izvođenja tehnike koja se ogleda kroz prakticiranje testa lomljenja – Tameshiwari. Učenici su obavezni na ispitima polomiti određeni broj dasaka udarnim površinama predviđenim zvanjem za koje polažu. Na natjecanjima borci su obavezni da prije borbe polome određeni minimum dasaka. Udarne površine kojima moraju izvesti udarce su Seiken, shut, Hiji / ENPI i Sokuto. Natjecatelj koji polomi veći broj dasaka (zbroj sva četiri lomljenja) u situaciji neriješene borbe odnosi pobjedu.
Ruke
Seiken – Čelo stisnute šake
Odnosi se samo na površinu savijenog kažiprsta i srednjeg prsta. Svi prsti šake se ispružiti jedan uz drugi. Palac se odvoji da bude u istoj ravni sa dlanom. Prsti se savijaju vrhovima prema dlanu, zglob po zglob, počevši od malog prsta do kažiprsta. Vrhovima se pritisnu na dlan tako da se nokti ne vide. Palac se savije i položi preko savijenog kažiprsta i srednjeg prsta. Važno je da su nadlanici šaka i gornja strana podlaktice povezane zamišljenom ravnom linijom. Čelo šake je u odnosu na tu liniju pod kutom od 90 °. Ako je zglob šake iskrivljen u odnosu na podlakticu pod bilo kojim kutom, doći će prilikom udarca do ozljede. Tijekom uvježbavanja tehnike ili u borbi, šaka nije svo vrijeme maksimalno stegnuta. Ona mora biti pravilno formirana, ali se maksimalno steže samo u trenutku završne faze udarca. Naročitu pažnju treba obratiti na položaj palca jer je izložen povredama kada se odvoji od ostalih prstiju.
Ryutoken – “Šaka zmajeve glave”.
Prsti su savijeni u prvom zglobu gledano od dlana. Vrhovima su prislonjeni na dlan. Srednji prst je isturen prema naprijed. Samo je on na zamišljenoj ravnoj liniji koja ga spaja sa nadlanici i gornjom stranom podlaktice. Ostali prsti su blago savijeni u zglobu koji ih spaja s dlanom. Palac je savijen i oslonjen vrhom na kažiprst.
Tettsui
Zadebljani donji dio stegnute šaka koga čini površina od korijena malog prsta do početka zgloba šake. Formira se na identičan način kao Seiken.
Uraken
Gornji dio čvrsto stegnute šake. Naglasak pri kontaktu je na površini oko zglobova kažiprsta i srednjeg prasta koji ih spajaju sa dlanom. Formira se na identičan način kao Seiken. Prilikom udarca zglob šake može napraviti pokret nadlanice prema gornjoj strani podlaktice.
Hiraken
Prsti ispružene šake se saviju prema dlanu u drugom zglobu gledano od vrha prsta. Palac se savije i priljubi uz rub dlana. Ovako formirana šaka koristi se za udarce direktno prema naprijed i kružne udarce prema naprijed. Kod prvih udarnu površinu čini rub (brid) koju prave zglobovi savijena četiri prsta. Kod drugih je to površina koju čine prsti dijelom od vrha prsta i prvi zglob kao i korijen dlana sa korijenom palca.
Ippon nukite – Vrh ispruženog kažiprsta.
Šaka se potpuno otvori i prsti ispružiti. Kažiprst ostane potpuno ispružen u kontrakciji dok se ostali prsti saviju u prvom zglobu od dlana i svojim vrhovima priljube uz njegovu ivicu. Palac se također savije i priljubi uz gornji brid dlana. Zglob šake čvrsto povezuje šaku i podlakticu. Njihov odnos može biti takav da se šaka izravno nastavlja na podlakticu ili se zglob savije bridom dlana kod malog prsta ka donjem bridu podlaktice.
Nihon nukite
Vrhovi ispruženog kažiprsta i srednjeg prsta. Može se formirati na tri načina:
1. Mali prst i do mali prst ispružene šake se saviju u prvom zglobu od dlana i vrhovima priljube za rub dlana. Palac se savije i prisloni uz gornji brid lana. Kažiprst i srednji prst se maksimalno ispruži i prsti se razdvoje u obliku slova V. Sa nadlanicom i podlakticom su u istoj ravnini.
2. Mali prst i do mali prst ispružene šake se saviju u prvom zglobu od dlana i vrhovima priljube za rub dlana. Palac se savije i prisloni uz gornji brid dlana. Kažiprst i srednji prst se maksimalno ispružiti i pripa jedan uz drugi. Sa nadlanici i podlakticom su u istoj ravnini. Kako srednji prst ne bi bio više opterečen prilikom kontakta, savije se tako da mu se vrh poravna sa vrhom kažiprsta.
3. Svi prsti se ispruže. Palac se savije i prisloni uz gornji brid dlana. Kažiprst i srednji prst se razdvoje u obliku slova V. Srednji, do mali i mali prst pripijeni su jedan uz drugi. Svi prsti su s nadlanici i podlakticom u istoj ravni.
Yohon nukite “Ruka koplje”
Vrhovi ispruženih prstiju (osim palca i malog prsta). Može se formirati na dva načina:
1. Prsti se potpuno ispružei tako da nisu ni pod kojim kutom u odnosu na nadlanici i gornju stranu podlaktice več sa njima čine čvrstu cjelinu. Palac je savijen i prislonjen uz gornji brid dlana. Da bi se sila udara jednako raspodijelila vrh srednjeg prsta se poravna s vrhovima kažiprsta i prstenjaka prsta.
2. Ispruženim prstom su savijeni u zglobu koji ih spaja s dlanom. Znači prsti i dlan su pod blagim kutom. Da bi prsti bili usmjereni prema naprijed, nadlanice se povlači prema gornjoj strani podlaktice za taj isti kut. Zamišljena linija koja prolazi kroz podlakticu povezuje korijen dlana i vrhove prstiju. Palac svojom vanjskom rubom dodiruje tu liniju, a vrhom se oslanja na kažiprst. Da bi se sila udara jednako raspodijelila vrh srednjeg prsta se poravna s vrhovima kažiprsta i prstenjaka prsta.
Shuto – “Ruka sablja”
Dio brida ispružene šake od korijena malog prsta do zgloba šake. Prsti se ispruže i stegnu jedan uz drugi. Palac se savije i priljubi uz gornji brid dlana. Zglob šake nije savijen ni pod kojim kutom tako da je šaka u direktnom produžetku podlaktice i sa njom čini čvrstu cjelinu. Blokovi i udarci koji koriste ovu udarnu površinu imaju stazu “rezanja”, pa su zbog toga specifični i atraktivni. Kod velikog broja ljudi tehnika izvedena bridom dlana je simbol Karatea.
Haito – “Gavranovo krilo”
Brid dlana ispružene šake kod palca koga čini korijen palca i površina do korijena kažiprsta. Prsti se ispruže i spojiti jedan uz drugi. Palac se savije i osloni na dlan. Ovisno od tehnike koja se izvodi šaka je u produžetku podlaktice i sa njom čini čvrstu cjelinu ili je pod određenim kutom primaknuti nadlanici gornjoj strani podlaktice. Upotrebljava se u tehnikama koje vode porijeklo iz starih kineskih i okinavljanskih škola.
Haishu – nadlanica otvorene šake
Prste potpuno ispružiti i stegnuti jedan uz drugi. Palac se savije i prisloni na dlan. Zglob šake se maksimalno učvrsti i ne smije biti pod kutom. Šaka mora biti u istoj liniji s podlakticom i sa njom čini čvrstu cjelinu.
Shotei – Korijen dlana
Šaka se u zglobu savije nadlanici prema gornjoj strani podlaktice. Dio dlana blizu zgloba šake, korijen dlana, isturi se naprijed. Prsti i palac se blago saviju i povuku u natrag. Postoji varijanta gdje su prsti savijeni u prvom zglobu od dlana i priljubljeni uz njega. U obje varijante je važno da mišići svih prstiju budu stegnuti.
Toho
Polukružna unutarnja površina savijenog palca i kažiprsta. Palac se odvoji od ispružene šake, polukružno savije i vrhom savije na dolje. Ostali prsti su spojeni i također polukružno savijeni. Šaka se postavi pod uglom u odnosu na zamišljenu vertikalnu ravan tako da gledano odozgo svi prsti budu vidljivi. Palac i kažiprst su prislonjeni na zamišljenu vodoravnu ravan.
Keiko
Podsjeća na kljun pileta. Formira se prikupljanjem vrhova polu savijenih prstiju oko vrha palca. Ni jedan od prstiju ne smije stršati. Pokret je sličan onome kada hoćemo s ravne površine stola vrhovima prstiju podići malu količinu soli.
Koken
Gornja površina savijenog zgloba šake. Formira se tako što se šaka maksimalno dlanom približi unutarnjoj strani podlaktice. Prsti su skupljenijedan uz drugi i blago su savijeni.
Omote kote
Rub podlaktice u smjeru palca bliže zglobu šake.
Ura kote
Rub podlaktice u smjeru malog prsta bliže zglobu šake.
Hira kote
Gornja strana podlaktice u smjeru nadlanice bliže zglobu šake.
Hiji / Empi – Lakat
Formira se tako što se ruka u laktu maksimalno savije. Energija udarca se koncentrira i prazni preko male površine vrha lakta. Ona nije identična u svakoj tehnici. Pravac izvođenja i odabrana tehnika točno određuju koji je to dio površine vrha lakta i djela ruke bliže njemu.
Noge
Hiza – Koljeno
Energija udarca se koncentrira i prazni preko male površine koljena. Ona nije identična u svakoj tehnici. Pravac izvođenja odabrane tehnike točno određuje koji je to dio površine koljena.
Sune
Prednja strana potkoljenice.
Haisoku – Gornja strana stopala – ris
Stopalo je u direktnom nastavku potkoljenice. Svi prsti se saviju prema tabanu, a prednji dio stopala maksimalno udalji od koljena.
Chusoku – Prednji dio tabana – čelo tabana.
Stopalo je u direktnom nastavku potkoljenice. Svi prsti se maksimalno podignu na gore. Položaj stopala ovisi od udarca koji se izvodi. Ako je to Mae geri – udarac nogom prema naprijed, stopalo je ispruženo od nas. Ako je to Mawashi geri – kružni udarac nogom prema naprijed, stopalo je gornjim dijelom povučeno ka koljenu.
Sokuto – “Sablja noge”
Vanjski brid tabana. Stopalo se prednjim dijelom podigne prema koljenu i sa podkoljenicom formira kut od 90 °. Svi prsti se saviju prema dolje, a palac prema gore. Ovakav položaj je važan kako bi se istakao brid i da bi se dobila maksimalna kontrakcija stopala. Također omogućava i kontrakciju mišića vanjske strane potkoljenice koji aktivno sudjeluju u izvođenju udarca. Ako nepoštujemo ovakav položaj može doći do ozljede skočnog zgloba.
Teisoku
Unutarnji rub stopala i dio tabana bliže njoj. Palac se podigne, a ostali prsti saviju prema tabanu. Zglob stopala postavimo pod takvim kutom da kada se oslonimo o pod dodirujemo ga samo rubom stopala kod malog prsta. Ovisno od tehnike koju izvodimo prednji dio stopala je maksimalno primaknut koljenu ili je odmaknut od njega.
Kakato – Peta
Prsti i prednji dio stopala se maksimalno podignu prema koljenu. Ovisno od tehnike koju izvodimo udarna površina može biti vrh pete i dio tabana u neposrednoj blizini ili vrh pete i dio noge u neposrednoj blizini iznad nje.
Glava
Atama – Glava.
Udarci glavom su važno oružje u bliskoj borbi. Njena građa na određenim mjestima ima čvrstu strukturu tako da Udarci mogu biti vrlo snažni i razorni. U svakom slučaju protivnika će iznenaditi, dekoncentrrati i demoralizirati. Izvode se pokretima prema naprijed, u stranu, natrag i gore. Pravac izvođenja tehnike određuje kojim dijelom glave se udara. Najčešća meta napada je protivnikov lice, a rjeđe pleksus i predio rebara. Prilikom zadavanja udarca važno je u jednom trenutku nakon ostvarenog kontakta s ciljem zaustaviti pokret kontrakcijom cjelokupnog tijela sa naglaskom na mišiće vrata i lica. Značajnu primjenu ima u situacijama samoobrane.
Za kraj treba napomenuti da se u borbi može koristiti Tai – tijelo kao udarna površina. Tai atari – udarac tijelom se izvodi velikim površinama kao što su prsa, kukovi, predio ramena, gornji i donji dio leđa. U situaciji realne borbe primjena udarca tijelom sigurno će doprinijeti pobjedi.
Autor teksta: Velimir Velja Matijević
Jedanaest pravila kyokushina (Zayu no Mei Juichi Kajo) kao i Dojo kun (Zakletva Dojo-u) predstavljaju osnove filozofsko etičkih principa Kyokushinkai karatea koje je napisao Sosai Masutatsu Oyama u želji da ih u razumljivoj formi prenese svojim sljedbenicima. Zayu no Mei Juichi Kajo i Dojo kun nastali su posle 1948. god. po povratku majstora Oyame iz izolacije tijekoom koje je usavršavao tehniku i jačao tijelo i duh. Taj period je trajao nešto kraće od tri godine i odvijao se u dvije faze na planinama Minobu i Kiyozumi u oblasti Chiba. Majstor Oyama je tijekom boravka na planini svakodnevno provodio dvanaest sati usavršavajući svoju vještinu kroz vježbe, zen meditaciju, čitanje svetih spisa i filozofskih djela. Omiljeno štivo bila mu je knjiga “Mijamoto Musashi” u kojoj je našao inspiraciju za vježbanje želeći postići u domeni goloruke borbe ono što je Mijamoto Musashi postigao u borbi mačem. Pisac Eiji Yoshikawa imao je izuzetno znanje o samurajima i njihovim borilačkim tajnama kao i o vremenu u kojem su živjeli. Preko svoje knjige (“Mijamoto Musashi”) prenio je na majstora Oyamu borilački duh starih ratnika Japana i uveo ga u Bushido – njihov osnovni kodeks moralnih načela.
