Jon Bluming
Opće poznata kontroverzna osoba u ranim danima Kyokushin karatea bio je Jon Bluming iz Nizozemske. Bluming je bio moćno građen judo-ka, nagrađeni veteran Korejskog rata (dobio je 3 Grimizna Srca) i prijatelj i učenik/trenerski partner priznatog umjetnika borilačkih vještina Donna Draegera (1922-1982).
Oyama je s oduševljenjem pričao o svom učeniku Blumingu. Slično kao «usta puna vruće melase» (prevruće da bi progutao, preljepljivo da bi ispljunuo), unatoč Blumingovoj očitoj aroganciji, Oyama je nesumnjivo cijenio snagu i znanje svog mladog učenika. Bluming je prouzročio priličan nemir u Oyama Dojou, kombinirajući svoje jake judo vještine i vještine na podu sa svojom veličinom od preko 100 kg, protiv obično mnogo manjih karate-ka. Oyama je čak rekao da je Bluminga smatrao svojim najjačim gaijin učenikom tih ranih dana. Uz Oyamu, Bluming može u svoje učitelje nabrojati i legendarnog judo 10. Dan Kyuzo Mifune (1883-1965), kao i svog prijatelja Draegera.
Prema Blumingu, kojeg sam prvi put susreo s njim proveo mnogo sati u svibnju 2006. godine, on je Kodokan 9. Dan, i bio je prvi ne-Japanac koji je dobio svoj 6. Dan u karateu od Oyame. Nakon što je neko vrijeme trenirao u Japanu, 1961. godine se vratio u Nizozemsku sa 6. Danom iz Kodokana i Kyokushina.
Uvijek je kontroverzan – ili ga volite, ili ga mrzite, ali ne možete ga nikako osporiti. I, nimalo iznenađujuće, svatko ima mišljenje o njemu. Njegov utjecaj na borilačke vještine je neupitan – kako u Nizozemskoj, tako i, uzimajući u obzir uspjeh njegovih učenika (Bluming je kao bivše studente spomenuo Johana Vosa i Thoma Harrincka, čiji brojni učenici su imali ogromne uspjehe u kickboxingu, Wilhelma Ruska, čiji je glavni učitelj bio veliki Tokio Hirano, svjetskog judo prvaka 1967. i 1971. godine, i dobitnik zlatne medalje na Olimpijskim judo igrama 1972. godine, te svjetski prvak Rings i Sambo prvenstva Chris Dolman), na svjetskoj pozornici.
Nema nikakve sumnje da Jon Bluming puca ravno u glavu. Ako ima mišljenje, reći će vam ga. Ovo sigurno pogađa neke osobe koje nešto skrivaju, i može svakoga dovesti u neugodnu situaciju. Ja sam ga doživio kao duhovitog, šarmantnog, i s puno ljubavi za Oyamu, unatoč njegovim mišljenjima. Ako gledamo dalje od njegove grubosti, i ponešto «čudnog» pristupa taktičnosti i istini, on ima mnogo nevjerojatne povijesti i znanja za podijeliti. Bluming je godinama bio u središtu akcije u Japanu i ima nevjerojatno životno iskustvo (koje je očito kad pozorno slušate njegovo mišljenje o stanju borilačkih vještina i njihovoj vezi sa stvarnom tučnjavom). Kada priča o treninzima i borbama, osjećao sam da su njegovi komentari bili vrlo realistični i oslikavali su desetljeća iskustva.
Bluming nije toliko poznat u Kyokushinu izvan Europe, jednostavno zato što je, iz osobnih razloga, napustio glavni Kyokushin svijet 1970. godine. Sumnjam da u Nizozemskoj postoji netko s crnim pojasom u bilo kojoj borilačkoj vještini tko nije čuo za njega. Nakon napuštanja Kyokushina, Bluming je počeo podučavati svoj vlastiti eklektički stil Kyokushina baziranog na karateu i najboljim judo udarcima, što je nazvao Kyokushin Budokai. Zanimljivo je da je ovaj eklektički miks realistične borbe, nakon popularnosti miješanih borilačkih događanja u zadnjem desetljeću, tek danas viđen kroz dobre strane koje je imao i dok je Bluming zagovarao njegovu efikasnost prije 40 godina. Oyama se slagao s njim, barem po svojim akcijama, ako već ne riječima, da karate bez osnovne baze hrvanja nije kompletan. Zato je proveo godine trenirajući u newazi u Sone Dojou juda.
U intervjuu sa američkim borcem i autorom Joseom Fraguasom, Bluming je rekao sljedeće:
„Bio sam treći čovjek u kyokushinkaiu nakon mog Senseia, Kenjia Kurosakija, koji mi je u tim godinama pokazao kako se zapravo bori. Mas Oyama mi je bio kao otac. Nikad mi nije dozvoljavao da išta platim, i uvijek mi je pomagao kad nisam imao novaca. Bio je izvrstan učitelj i stvarno mi je mogao podignuti samopouzdanje kad sam se loše osjećao. Također je svojim učenicima usadio strah kao od Boga kad nisu trenirali na način na koji je on to htio. To su bile najbolje godine mog života. Nije bilo politike ili ičeg sličnog. Jednostavno sam trenirao, i osjećao sam se kao Bog.
„… Bio sam stvarno šokiran kad je umro. Osjećao sam se kao da mi je umro vrlo blizak član obitelji ili prijatelj. Učinio sam sve što sam mogao da mu se odužim tako što sam organizirao njegov sustav rada u Europi. U to vrijeme, većina budoka nisu znali što je to karate, i niti jedan nije bio u pravom dojou u Europi. To je bilo 1960-ih. Obožavao sam ići okolo i pokazivati im kyokushikai stil, a one koji nisu u to vjerovali i izazvali su me, sam morao istući da bi vidjeli! Zanimljivo je da je većina njih postala gorljivim učenicima našeg stila.
„Kad sam u ožujku 1959. godine počeo učiti karate, bio sam treći dan u judu. Godinama sam visio u Oyama Sensei doju s bijelim pojasom. Promoviran sam na četvrti dan 1963. godine, a u šesti dan 15.01.1965. godine. Tamo je bilo nekoliko Budoka koji su se žalili zato što sam šesti dan. Mas Oyama je u jednom američkom časopisu o borbenim vještinama napisao da će platiti 100.000 dolara svakome tko me može pobijediti u ko-shiaiju. Osim toga, rekao je da će mi oduzeti rang ako izgubim borbu, otići će u politiku i prestati podučavati karate. Mislio sam da se šali, ali nije se šalio. Iskreno, nisam baš bio presretan s ovim izazovom, zato što sam u to vrijeme bio previše zauzet svojim školama i poslovima u Europi. Samo se jedan čovjek pojavio u mom dojou, a to je bio Kwan Mo Gun, peti dan i prvak Koreje. Još uvijek imam veliko poštovanje prema tom budoki koji se htio boriti sa mnom. Bio je strašno poražen od mog učenika, Jana Kallenbacha, treći dan, zatim i od Kurosakija, koji je godinu dana trenirao u mom dojou, a na kraju sam ga porazio i ja. Neki se vjerojatno pitaju zašto se nije prvo borio sa mnom. Pa, moji učenici su me molili da ih pustim prve, jer inače njima više neće ostati ništa s čim bi se mogli boriti! Jan je poslije postao prvak Europe u teškoj kategoriji. Stvarno sam se divio Kwanu i njegovom duhu, zato što se svaki put kad je bio nokautiran probudio, ustao i glasno rekao: „A sad Bluming!“ To morate poštovati.
U jednoj fazi intervjua, Fraguas je pitao: „S kime biste željeli trenirati, a nikad niste?“, a Bluming je odgovorio:
S nikim. Kažem to zato što sam bio sretan da sam sreo i trenirao sa najslavnijim i najlegendarnijim senseima u Japanu između 1959. i 1980. godine. Mislim da nisam ništa propustio. Jedan od najboljih je bio Donn F. Draeger. On je stvarno stvorio sve što sam postigao u judu, i dao mi je tijelo kakvo sam uvijek želio. 1959. godine me je od mršavih 79 kilograma doveo do solidnih 102 kilograma. Došao sam na vrh zato što sam imao brzinu i fleksibilnost srednjeteškaša, i tijelo i snagu teške kategorije. Naravno, zatim je tu i Oyama Sensei i posebno Kenji Kurosaki Sensei. U Kodokan judu, imao sam sve poznate prvake i senseie u Kenshuseiu. Bili su to Mifune, Daigo, Osawa, Kaminaga, Inokuma, Koga itd. U bo-jitsu, to su bili Shimizu Sensei i Ichitaro Kuroda Sensei. Yamaguchi „Mačak“ mi je bio vrlo dobar prijatelj. Kao što je to Frank Sinatra rekao u jednoj svojoj pjesmi, „imao sam sve“.
Koliko je dobar bio slavni Draeger? Prema 9. danu Kanemitsu, Draeger je bio jedan od najboljih na podu, i da se samo usredotočio na svoj judo newaza, mogao bi pobijediti svakoga. 1959. godine s lakoćom je pobjeđivao sve Kodokan treće i ćetvrte dane, one koji su završavali 6. dan, i držeći se protiv vrhunskih 7. dan instruktora. Čak je izvukao neriješeno 10-minutnu borbu na podlošku sa Shibayamom, 6. dan, tko je smatran najboljim na podu u Japanu u to doba. Shibayama, koji je također radio sa Geesinkom (dobitnik zlatne olimpijske medalje u Tokiju 1964. godine) i s velikim Geneom LeBellom, je, prema Draegeru, bio najbolji. To je priličan kompliment, ako se uzme u obzir da se Draeger više pamti kao povjesničar i učenjak, nego kao judo-ka. U to vrijeme je bio 4. dan. S vremenom se odmakao od juda, razočaran smjerom u kojem je krenuo kao sport, i štetom koju je taj sport radio njegovom tijelu.
Časopis borbenih sportova iz studenog 1999. godine je objavio seriju pisama koje je Draeger napisao Robertu W. Smithu, njegovom ko-autoru u povijesnom tekstu „Azijske borilačke vještine“, od 1959. do 1974. godine. Pisma su uključivala sljedeće komentare:
„Bluming je pravi ubojica, visok 193 cm i težak 105 kg. Solidna mišićna masa.
„Bluming je sad 6. dan u Oyama (Kyokushin Kai) karateu. Radi jako malo juda, ali jučer sam vidio nekoliko udaraca koji su me prisjetili starih dana. Sada je agresivniji, i ograničavaju ga samo njegove ozljede i bolovi, kojih ima dosta. Bluming je izazvao sve karataše u Japanu, ali nitko nije prihvatio izazov.
